Eksplozivna nova knjiga o Bordeauxu otkriva masovno izrabljivanje radnika, ekocid i siromaštvo među prestižnim vinogradima
Francuska novinarka Ixchel Delaporte godinu dana je istraživala zašto u velikim područjima Bordeauxa, jedne od najvažnijih vinskih regija u kojoj se proizvode neka do najprestižnijih i najskupljih vina na svijetu – vlada siromaštvo. Istraživati je počela nakon što je francuski državni zavod za statistiku 2011. upozorio da kroz Bordeaux od sjevera prema jugu prolazi “koridor siromaštva”, niz zapuštenih sela u kojima je trgovina zamrla, biznisa nema, a derutne kuće za previsoke cijene unajmljuju sezonci koji rade u vinogradima, dijeleći posao s lokalnim radnicima koji više ne mogu živjeti od svoga rada.
Ixchel Delaporte je istraživačka novinarka specijalizirana za teme siromaštva
Rezultate svog istraživanja Delaporte je iznijela je u knjizi Les raisins de la misere (Grozdovi bijede) nedavno objavljenoj u Rouergeovoj biblioteci La brune.
Delaporte u knjizi tvrdi da se veliko bogatstvo i uspjeh bordoške vinske industrije uvelike temelji na lošim poslovnim praksama, posebno na eksploataciji stranih sezonskih radnika. Njezina otkrića o bordoškoj socijali, pesticidima, oboljenjima i neplaćenom radu stvaraju bitno drugačiju sliku Bordeauxa od one u medijima, kojom dominiraju dvorci legendarnih bordoških vinarskih obitelji i visoke cijene koje bordeauxi postižu na tržištu.
Novinari La Revue du vin de France nedavno su razgovarali s Delaporte o njezinu istraživanju. Izdvajamo najzanimljivije dijelove intervjua.
O počecima istraživanja
“Godinama se bavim temom siromaštva. Francuski statistički zavod 2011. je objavio izvještaj o “koridoru siromaštva”. Otišla sam upoznati ljude koji tamo žive i vidjeti koji su razlozi njihova siromaštva.
Kad sam došla u Bordeaux, našla sam se usred regije grand cruova, usred veličanstvenih vinograda. I počela uviđati vezu između siromaštva, uvjeta u kojima rade prekarni radnici i prestižnih chateauxa”.
Što je koridor siromaštva
“Koridor siromaštva počinje u Haut-Medocu, nastavlja se u regiju Saint-Emilion, spušta se po Entre-deux-Mer i uranja u Sauternais do Marmandea. Više od godinu dana putovala sam sa sjevera na jug.
Taj koridor prolazi kroz najzapuštenije regije, točnije kroz sela poput Pauillaca i Lesparre-Médoca, kroz Sainte Foy la Grande, Libourne i Langon, područja na kojima se nalaze prestižne apelacije. Pauillac je koncentracija premier cru classéa poput Lafitea, Latoura i Mouton-Rothchilda. Ali tamo su sela zamrla, trgovina se zaustavila, situacija je već dugo vrlo teška.
U takav kontekst dolaze Marokanci, Portugalci, Španjolci ali i Romi, jer su čuli da je u Bordeauxu lako naći posao u vinogradima. I to je istina. Lako je naći posao”.
O problemima radnika u Bordeauxu
Smještaj je veliki problem. Ta područja nemaju uvjete za propisan smještaj za populaciju sezonskih radnika koja tamo dolazi. Oni postaju mete mutnih iznajmljivača koji im iznajmljuju oronule kuće i stanove, skupe, loše izolirane i zapuštene.
Neki radnici u vinogradima ni nemaju trajniji smještaj i moraju spavati u kamionima ili pod šatorima, bez pristupa tekućoj vodi, na parkinzima duž obale estuarija Gironde ili na smetlištima.
O uzrocima pauperizacije Bordeauxa
Nesporno je da su vinogradi i enoturizam glavni izvor prihoda za radnike u regiji. Vino stvara radna mjesta. Problem je kvaliteta radnih mjesta. Vinogradi svake sezone zahtijevaju brojne intervencije, koje se moraju izvesti precizno.
Vinarije su nekad zapošljavale radnike za stalno i osiguravale su im propisan smještaj, ali toga više gotovo da nema. Svaki chateau danas može bez stalno zaposlenih u vinogradu. Sve se više oslanjaju na agencije koje im iskrcavaju privremene radnike, jer to je jeftinije i ništa ih u zakonu ne obvezuje da radnicima osiguravaju smještaj.
O odgovornosti agencija za zapošljavanje
Riječ je o relativno novom sistemu outsourcinga radova u vinogradu, koji se počeo etablirati za vrijeme svjetske financijske krize 2008. To se podudara s periodom u kojemu su francuske institucije počele izvještavati o koridoru siromaštva. Dolazak siromašnih španjolskih, portugalskih i marokanskih radnika koji su bježali od krize u svojim zemljama i nisu znali francuski, omogućio je razvoj tih novih servisa za zapošljavanje.
Biznis posredovanja između vinarija i radnika je procvjetao. Te su agencije postale vrlo korisne vinarijama, jer su im dovodile potreban broj radnika na određeno vrijeme po sistemu ključ u ruke. Vinarije plate paušal i ne moraju se opterećivati smještajem, prehranom ni zdravljem radnika u vinogradima, kao ni njihovim školovanjem.
Prijavili su mi puno slučajeva neplaćanja prekovremenog rada za preduge dane u vinogradu kada se mora raditi bez pauze. To posebno pogađa strane radnike koji ne govore francuski.
No, ni domaći radnici više ne mogu pristojno živjeti od svoga rada u vinogradima. Oni su većinom prekarni i sezonski radnici. Kroz agencije za zapošljavanje u vinograde stiže velik broj ljudi u vrlo kratkom vremenu i radovi su efikasniji. Fleksibilnost koja se traži od tih radnika ne dopušta im da normalno žive.
O situaciji u biodinamičkim vinarijama
Kod njih je situacija na neki način i gora, jer njihove prakse zahtijevaju još više ljudi u još kraćem vremenu. To dramatično smanjuje broj radnih sati po radniku, fraktalizira posao i nameće jači tempo rada. Radnici obolijevaju u vinogradima i sve se češće ne pojavljuju na poslu.
O sigurnosti radnika i nesrećama na radu
Nesreće na radu su sve brojnije. Najviše ih je u Haut-Médocu, 38,5 posto u odnosu na regiju Aquitaine Limousin Poitou-Charente. Da budem preciznija, u zoni Pauillaca, gdje se najviše ljudi zapošljava u poljoprivredi, učestalost nesreća je jako visoka, 38,1 posto. Indeks težine ozljeda na radu koje izazivaju nesposobnost za rad, najveći je u Girondi i Dordogni, posebno na području Pauillaca, Libournea, Bordeauxa i Marmandea.
Trećina svih nesreća koje se događaju na putu za posao događa se u Girondi, što je najviše u Nouvelle Aquitaine. Većina profesionalnih oboljenja odnosi se na bolesti mišićno-koštanog sustava. Te se statistike podudaraju s onim što sam čula i vidjela na terenu.
O bolestima radnika
Svi radnici koji aktivno rade u vinogradima imali su problema sa zdravljem. Duga je lista bolesti povezanih s radom u vinogradima. Ljudi rade sagnuti, ne mogu sjesti, nose teške terete, ponekad rade u ekstremnim vremenskim uvjetima. Vinarije, radnici, agencije, svi se slažu da je rad u vinogradu težak. Njime plaše djecu kad nisu dobra u školi: “Završit ćeš u vinogradu…” Veliki problem su i pesticidi koji ostaju u zraku. To brine radnike, ali i stanovnike lokalnih sela i škole. Pauillac, Preignac ili Listrac su doslovno okruženi vinogradima koji se prskaju.
Ta su pitanja još tabu u Bordeauxu, i aktivisti koji su izgubili svoje bližnje zbog raka poput Marie-Lys Bibeyran i Valérie Murat, pokušavaju osvijestiti javnost.
Ima li u Bordeauxu vinarija koje dobro tretiraju radnike?
Naravno da ih ima, posebno među biodinamičkim vinarijama, kojima je zdravlje radnika ključno. Alain Deajan iz vinarije Rousset-Peyraguey u Sauternesu sezonskim radnicima ne dopušta da u vinogradu rade više od pet sati dnevno.
O razlici između bogatih vinarija i ostalih
Izvan grands crus classés, 80 posto bordoških vinarija ima financijskih problema. U vinskoj industriji stalno se mora ulagati u infrastrukturu, u strojeve, mnoge vinarije su jako zadužene, a ovise o cijenama koje nameću posrednici i veliki distributeri. Mnoge od njih htjele bi imati stalno zaposlene radnike, ali prisiljene su koristiti agencije za sezonske radnike i plaćati na ruke. Taj sustav snižava cijenu rada, ali i svima pogoršava uvjete rada, i radnicima i vinarima.
Neke velike vinarije ostvaruju goleme profite, prodaju vino po astronomskim cijenama s nevjerojatnim maržama. Nažalost, ljudi koji za njih rade i koji pokreću njihov biznis, to ne osjete. Ne kažem da vinarije poput Lafite-Rothschilda treba pretvoriti u zadruge! Ali, zapanjujuće je da se ti chateaux u vlasništvu velikih luksuznih korporacija, građevinskih firmi, banaka, osiguravajućih društava, smatraju poljoprivrednicima i ne plaćaju prirez.
Oni jesu investitori, ali bilo bi pravednije da dio njihovog novca preko poreza završi u javnim servisima. Isto tako, vinarije daju novac Institutu Bergonié za borbu protiv raka, ali bilo bi bolje da se pobrinu za uzroke karcinoma od kojih obolijevaju radnici u vinogradima.
Svaki put kad sam naišla na neku od velikih bordoških vinarija, kontaktirala sam ih. Moja pitanja bila su vezana uz siromaštvo na njihovim područjima, njihove prakse i korištenje pesticida.
U 99 posto slučajeva nisam dobila nikakav odgovor. Kad sam razgovarala s ljudima iz manje prestižnih vinarija, imala sam dojam da nisu posve svjesni koridora siromaštva koji prolazi kroz njihova imanja. Većina vlasnika i zaposlenika vinarija živi u Bordeauxu ili u Parizu. Oni samo povremeno borave na imanjima i ne vide siromaštvo oko njih.
